Suicidalne misli ne dovode uvijek do suicidalnog ponašanja, ali su faktor rizika za suicidalno ponašanje. Više čimbenika obično međudjeluje prije no što suicidalne misli postanu suicidalno ponašanje. Vrlo često u podlozi postoji poremećaj mentalnog zdravlja koji u kombinaciji sa stresnim događajem potakne ponašanje. Stresni događaji uključuju:

Smrt voljene osobe
Samoubojstvo u školi ili drugoj skupini vršnjaka
Gubitak dečka ili djevojke
Seljenje iz poznatog okruženja (poput škole ili susjedstva) ili od prijatelja
Ponižavanje od strane članova obitelji ili prijatelja
Zlostavljanje u školi, osobito lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih (LGBT) učenika
Neuspjeh u školi
Problemi sa zakonom

Međutim, takvi stresni događaji su prilično uobičajeni među djecom i rijetko dovode do suicidalnog ponašanja, ako nema drugih podležećih problema.

Najčešći problemi su sljedeći:

Depresija: Djeca ili adolescenti s depresijom osjećaju beznađe i bespomoćnost koje ograničava njihovu sposobnost razmatranja alternativnih rješenja neposrednih problema.
Zloupotreba alkohola ili droga: Konzumacija alkohola ili droga smanjuje inhibiciju od rizičnog ponašanja i ometa anticipiranje posljedica.
Loša kontrola impulsa: Adolescenti, pogotovo oni s poremećajem ponašanja, mogu se nepromišljeno ponašati.

Ostali psihički i fizički poremećaji također mogu povećati rizik od samoubojstva. To uključuje anksiznost, shizofreniju, ozljedu glave i posttraumatski stresni poremećaj.

Djeca i adolescenti koji pokušaju samoubojstvo su ponekad ljuti na članove obitelji ili prijatelje, a zbog nemogućnosti toleriranja ljutnje, okreću svoj bijes na sebe. Mogu pokušavati manipulirati ili kažnjavati druge ljude ("Bit će im žao nakon što umrem”). Teškoća u komunikaciji s roditeljima može doprinijeti riziku od samoubojstva.

Ponekad se suicidalno ponašanje javlja kada dijete oponaša postupke drugih. Primjerice, samoubojstvo o kojem se dosta medijski piše, kao što je slučaj sa slavnom osobom, često je popraćeno drugim samoubojstvima ili pokušajima samoubojstva. Slična stvar se može dogoditi i u školi.

Samoubojstva su češća u obiteljima u kojima postoje poremećaji raspoloženja, osobito ako postoji obiteljska povijest samoubojstava ili drugog nasilnog ponašanja.

Dijagnoza

Određivanje rizika od strane roditelja, liječnika, učitelja i prijatelja

Roditelji, liječnici, učitelji i prijatelji mogu identificirati djecu koja bi mogla pokušati počiniti samoubojstvo, osobito onu čije se ponašanje naglo promijenilo. Djeca i adolescenti često se povjeravaju samo svojim vršnjacima te ih je potrebno snažno poticati da ne čuvaju tajne koje bi mogle rezultirati smrću suicidalnog djeteta. Djeca koja otvoreno izražavaju misli o samoubojstvu, poput "Da se barem nikad nisam rodio/la" ili "Želim ići na spavanje i nikad se ne probuditi", su ugrožena kao i ona čiji su znakovi suptilniji i manifestiraju se kao povlačenje iz društva, slabiji uspjeh u školi ili bacanje omiljenih stvari.

Zdravstveni radnici imaju dvije ključne uloge:

Procijeniti sigurnost suicidalnog djeteta i potrebu za hospitalizacijom.
Liječiti podležeće bolesti poput depresije ili zloupotrebe droga

Prevencija

Dijete koje ima veći rizik za počinjenje samoubojstva treba direktno pitati o njegovim suicidalnim mislima jer je tako moguće saznati potencijalne uzroke djetetova stanja. Identificiranje problema vodi k rješavanju istog. Istraživanja pokazuju da je više od 50% djece koja su se pojavila u hitnoj službi iz bilo kojeg razloga imalo suicidalne misli i ponašanja. Kao rezultat toga, od 2019. bolnice su dužne procijeniti rizik od samoubojstva kao dio standardne medicinske skrbi.

Krizne telefonske linije koje nude 24-satnu pomoć (pogledaj:Prevencija suicida: krizne telefonske linije), dostupne su u mnogim zajednicama i pružaju direktan pristup suosjećajnoj osobi koja može odmah dati savjet i pomoć u dobivanju daljnje skrbi. Iako je teško dokazati smanjuju li zaista takve usluge broj samoubojstava, one pomažu usmjeriti dijete i obitelj na mjesta za dobivanje adekvatne pomoći.

Postupci koji mogu pomoći u smanjenju suicidalnog rizika su:

Adekvatno liječenje psihičkih, fizičkih i bolesti ovisnosti
Mogućnost lakog pristupa uslugama mentalnog zdravlja
Podrška od obitelji i zajednice
Učenje načina za mirno rješavanje sukoba
Ograničavanje medijskog prostora za sadržaje povezane sa samoubojstvom
Kulturna i vjerska uvjerenja koja obeshrabruju samoubojstvo

Programi prevencije samoubojstava mogu biti od pomoći. Najučinkovitiji programi su oni koji nastoje osigurati da dijete ima:

Suportivno okruženje
Brz pristup uslugama mentalnog zdravlja
Školu ili drugo društveno okruženje koji promiče poštivanje individualnih, rasnih i kulturnih razlika

U Sjedinjenim Američkim Državama Suicide Prevention Resource Center navodi bitne programe, National Suicide Prevention Lifeline (1-800-273-TALK) omogućuje krizne intervencije za ljude koji žele počiniti samoubojstvo.

Identificiranje djece i adolescenata s većim rizikom za počinjenje samoubojstva

Čimbenici rizika za počinjenje samoubojstva
Tip	Specifični čimbenici
Poremećaji koji utječu na mozak	Depresija Shizofrenija Alkohol ili zlouporaba droga u adolescenciji Poremećaj ponašanja Ozljeda glave Posttraumatski stresni poremećaj
Obiteljska povijest bolesti	Suicidalno ponašanje u obiteljskoj anamnezi Majka s poremećajem raspoloženja Otac koji ima policijski dosje Nedostatak komunikacije s roditeljima Povećane stope samoubojstava kod odraslih Korištenje opioida od strane roditelja
Okidački događaji	Poteškoće u školi, uključujući discipliniranje ili suspendiranje Gubitak voljene osobe ( npr. dečko ili djevojka), osobito samoubojstvom Odvajanje od roditelja Nedostatak društvenih kontakata, primjerice zbog nezaposlenosti ili ne upisivanja fakulteta Žrtva zlostavljanja Vijesti o samoubojstvu u medijima koje mogu dovesti do samoubojstva
Okolnosti	Pristup vatrenom oružju ili lijekovima na recept Prethodni pokušaj samoubojstva Prepreke na koje se nailazi prilikom pokušaja pristupa uslugama mentalnog zdravlja i / ili osjećaj da je stigma povezana s traženjem takve pomoći
Status seksualne/rodne manjine	—
Lijekovi	Izotretinoin montelukast Gabapentin prednizon Benzodiazepini
Upozoravajući znakovi samoubojstva
Psihički i fizički simptomi	Zaokupljenost morbidnim temama Depresija Osjećaj beznađa Nisko samopouzdanje Dramatične promjene raspoloženja Promjene u apetitu Poremećaji spavanja Napetost, tjeskoba ili nervoza Loša kontrola impulsa
Promjene u ponašanju	Loša higijena i zanemarivanje osobnog izgleda (osobito ako je to nagla promjena) Povlačenje iz društva Izostajanje iz škole Lošiji uspjeh u školi Nasilnije ponašanje nego prije Davanje omiljenih stvari
Razgovor	Izjave o osjećaju krivnje Izjave koje sugeriraju kako bi osoba željela da je mrtva poput "Da se barem nikada nisam rodio/la" ili "Želim ići spavati nikad se ne probuditi" Izravne ili neizravne prijetnje samoubojstvom

Liječenje

Ponekad hospitalizacija
Mjere opreza za sprječavanje budućih pokušaja
Liječenje poremećaja koji doprinose riziku od samoubojstva
Upućivanje psihijatru i odlasku na psihoterapiju

Djeci koja navode da se žele ozlijediti ili pokušati samoubojstvo potreban je hitni pregled u bolnici. Svaka vrsta pokušaja samoubojstva mora se ozbiljno shvatiti jer je trećina onih koji izvrše samoubojstvo već pokušala isto barem na nekakav trivijalan način kao što je plitko zarezivanje zapešća ili gutanje nekoliko tableta. Kada roditelji ili skrbnici omalovažavaju ili minimiziraju neuspješan pokušaj samoubojstva, djeca to mogu doživjeti kao izazov pa se rizik od naknadnog samoubojstva povećava.

Nakon uklanjanja neposredne prijetnje životu, liječnik odlučuje treba li dijete hospitalizirati. Odluka ovisi o procjeni hoće li dijete ostati kod kuće i sposobnosti obitelji da pruži podršku i fizičku sigurnost djetetu. Hospitalizacija je najsigurniji način zaštite djeteta i indicirana je ako liječnici sumnjaju da dijete ima ozbiljan duševni poremećaj kao što je depresija.

Ozbiljnost pokušaja samoubojstva može se mjeriti nizom čimbenika, uključujući sljedeće:

Je li pokušaj bio pažljivo planiran ili spontan (primjerice, ostavljanje poruke ukazuje na planirani pokušaj)
Jesu li poduzeti koraci kako bi se spriječilo otkrivanje
Metoda izvršenja samoubojstva (vjerojatnije je da će upotreba pištolja uzrokovati smrt nego tablete)
Je li doista došlo do ozljede
Djetetovo mentalno stanje bilo kada je pokušano samoubojstvo

Ključno je razlikovati ozbiljne namjere od stvarnih posljedica. Primjerice, adolescenti koji uzimaju neškodljive tablete za koje vjeruju da su smrtonosne, trebaju se smatrati ekstremno rizičnim.

Ako hospitalizacija nije potrebna, obitelj mora iz kuće ukloniti ili sigurno zaključati vatreno oružje, lijekove (uključujući i one bezreceptne) i oštre predmete. Čak i uz ove mjere opreza, prevencija samoubojstva može biti vrlo teška i ne postoje dokazane mjere za njeno uspješno sprječavanje.

Ako dijete ima poremećaj koji doprinosi riziku (poput depresije ili bipolarnog poremećaja), potrebno ga je liječiti. Unatoč tome, liječenje ne može eliminirati rizik od samoubojstva. Iako postoji zabrinutost da uzimanje antidepresiva može povećati rizik od samoubojstva kod nekih adolescenata (pogledajte Antidepresivi i suicid), ne liječenje depresije je jednako opasno, ako ne i opasnije. Liječnici redovito prate djecu koja uzimaju antidepresive i propisuju ih u količini koja ne bi bile smrtonosna ako bi se uzela odjednom.

Liječnici obično upućuju djecu psihijatru koji može pružiti odgovarajuće liječenje lijekovima, i terapeutu, koji može pružiti psihoterapiju kao što je kognitivno bihevioralna terapija. Liječenje je najuspješnije ako je liječnik primarne zdravstvene zaštite i dalje uključen.

Ako dođe do samoubojstva

Članovi obitelji djece ili adolescenata koji su počinili samoubojstvo imaju kompliciranu reakciju na samoubojstvo uključujući tugu, krivnju i depresiju. Mogu se osjećati besmisleno, odvojeno od svakodnevnih aktivnosti i ogorčeno. Teško im je nastaviti sa životom. Savjetovanje im može pomoći shvatiti psihijatrijski kontekst samoubojstva te ih potaknuti na razmišljanje i prepoznavanje teškoća koje je dijete imalo prije samoubojstva. Tada mogu shvatiti da samoubojstvo nije njihova krivnja.

Rizik za samoubojstvo se može povećati ako je osoba unutar škole ili zajednice počinila isto. Resursi (kao što je a toolkit for schools) dostupni su za pomoć školama i zajednicama nakon samoubojstva. Službenici škola i zajednice mogu dogovoriti sa psihijatrom da im neko vrijeme bude dostupan za pružanje informacija i savjetovanja.

Više informacija

Slijede neki izvori na engleskom jeziku koji mogu biti korisni. Imajte na umu da PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj ovih izvora.

Metanoia: Ova se stranica izravno i suosjećajno obraća osobi koja razmišlja o samoubojstvu s vrijednim informacijama o neravnoteži između boli koju doživljava i njezinih resursa za suočavanje, a zatim pruža izravan pristup telefonskim linijama za suicide i drugim službama za mentalno zdravlje.
Patient Health Questionnaire (PHQ-9): Ovaj upitnik s devet točaka koji je izdala U.S. Preventive Services Task Force liječnici koriste za provjeru depresije.
Suicide and Depression Awareness for Students: Ovaj repozitorij informacija za studente uključuje vodiče za rješavanje raznih pitanja mentalnog zdravlja i mentalnih bolesti u okruženju fakulteta. Obrađene teme uključuju ovisnost, stvaranje zdrave intimnosti, svijest o zlostavljanju, depresiju i samoubojstvo.