Anksiozni poremećaji karakterizirani su zabrinutošću ili strahom koji uvelike narušava sposobnost funkcioniranja i nije u skladu s okolnostima.
-
Postoje mnoge vrste anksioznih poremećaja koje se razlikuju po glavnom fokusu straha ili brige.
-
Djeca najčešće odbijaju ići u školu, a često kao uzrok koriste fizičke simptome poput boli u trbuhu.
-
Liječnici obično postavljaju dijagnozu na osnovu simptoma, a ponekad rade i testove kako bi se isključili poremećaji koji mogu uzrokovati fizičke simptome koje često uzrokuje tjeskoba.
-
Bihevioralna terapija je često dovoljna, ali ako je anksioznost ozbiljna, lijekovi mogu biti potrebni.
(Vidi također Pregled anksioznih poremećaja u odraslih.)
Sva djeca ponekad osjećaju tjeskobu. Na primjer, djeca u dobi od 3 i 4 godine često se boje mraka ili čudovišta. Starija djeca i adolescenti često postanu zabrinuti kada trebaju govoriti pred svojim kolegama. Takvi strahovi i tjeskoba nisu znakovi poremećaja. Međutim, ako djeca postanu anksiozna do mjere da ne mogu funkcionirati ili postanu izrazito uznemirena, može biti riječ o anksioznom poremećaju. Za vrijeme djetinjstva oko 10 do 15% djece doživi anksiozni poremećaj.
Ljudi mogu naslijediti sklonost da budu zabrinuti. Zabrinuti roditelji često imaju zabrinutu djecu.
Anksiozni poremećaji uključuju:
Simptomi
Mnoga djeca s anksioznim poremećajem odbijaju ići u školu. Oni mogu imati separacijsku anksioznost, socijalnu anksioznost ili panični poremećaj, a ponekad i kombinaciju.
Neka djeca govore o svojoj tjeskobi. Primjerice mogu kazati: "Zabrinut/a sam da te više neću vidjeti" (separacijska anksioznost) ili "Zabrinut/a sam da će mi se djeca smijati" (socijalni anksiozni poremećaj). Međutim, većina djece se žali na fizičke simptome poput boli u trbuhu. Ta djeca često govore istinu jer anksioznost uzrokuje bol u trbuhu, mučninu i glavobolje.
Mnoga djeca koja imaju anksiozni poremećaj bore se s tjeskobom i u odrasloj dobi. Međutim, s ranim liječenjem, mnoga djeca uče kontrolirati svoju tjeskobu.
Dijagnoza
Liječnici obično dijagnosticiraju anksiozni poremećaj kada dijete ili roditelji opisuju tipične simptome. Međutim, liječnici mogu biti zavedeni fizičkim simptomima koje anksioznost može uzrokovati i napraviti obradu na fizičke poremećaje prije nego što se dijagnosticira anksiozni poremećaj.
Liječenje
-
Bihevioralna terapija
-
Ponekad lijekovi
Ako je anksioznost blaga, potrebna je samo bihevioralna terapija. Terapeuti izlažu djecu situaciji koja izaziva tjeskobu i pomažu djeci da ostanu u situaciji. Tako djeca postupno postaju neosjetljiva na problem i manje anksiozna. Kada je potrebno, liječenje anksioznosti u roditelja u isto vrijeme često pomaže.
Ako je anksioznost ozbiljna, mogu se koristiti lijekovi. Antidepresivi poput selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI), kao što su fluoksetin ili sertralin, prvi su izbor ako je potrebna medikamentozna terapija. Većina djece može uzeti SSRI bez ikakvih problema. Međutim, neka djeca imaju bolove u trbuhu, proljev, nesanicu ili se debljaju. Neki postaju nemirni ili impulzivniji. Postoji bojazan da antidepresivi mogu uzrokovati neznatno povećanje rizika od suicidalnog promišljanja u djece i adolescenata ().
Ako je lijek potreban samo kratko vrijeme (na primjer, jer je dijete jako zabrinuto prije medicinskog zahvata), obično se koriste benzodiazepini.