Lišmeniozu uzrokuje nekoliko vrsta Leishmania praživotinja. Lišmenioza uključuje nekoliko poremećaja koji zahvaćaju kožu, sluznicu nosa i usta, ili unutarnje organe uključujući jetru, slezenu i koštanu srž.
-
Praživotinje Leishmania se obično šire ugrizom zaraženih pješčanih muha.
-
Ljudi mogu imati blage simptome ili ih ne moraju uopće imati, mogu imati rane na koži koje postaju ožiljci, mogu imati rane u nosu, ustima ili grlu koje mogu dovesti do teškog unakaženja, mogu imati povišenu temperaturu, gubiti na težini ili se osjećati umorno, ovisno o tome koji dio tijela je zahvaćen.
-
Liječnici dijagnosticiraju infekciju analizirajući uzorke zaraženog tkiva ili pomoću krvnih pretraga.
-
Korištenje sredstava za zaštitu od insekata, mreža protiv komaraca za krevet i odjeće tretirana insekticidima pomaže u sprječavanju ugriza pješčanih muha.
-
Lijekovi koji se koriste za liječenje infekcije ovise o simptomima, vrsti Leishmania koja je uzrokovala infekciju i mjestu stjecanja infekcije.
(Vidi također Pregled parazitskih infekcija.)
Lišmenioza se javlja u raštrkanim područjima diljem svijeta.
Prijenos lišmenioze
Malene zarazne pješčane muhe šire Leishmania kada grizu ljude ili životinje, kao što su psi ili glodavci. Rijetko, infekcija se prenosi transfuzijama krvi, injekcijom iglom koju je ranije koristila zaražena osoba, s majke na dijete prije ili prilikom porođaja, ili, vrlo rijetko, putem seksualnog kontakta ili ubodnim incidentom u laboratoriju.
Oblici lišmanijaze
Postoje tri oblika lišmanijaze. Svaki zahvaća različiti dio tijela. Nakon ulaska praživotinja u tijelo kroz ugriz na koži, mogu ostati u koži ili se proširiti na sluznicu nosa i usta ili na unutarnje organe.
-
Kožna lišmenioza zahvaća kožu. Pojavljuje se u južnoj Europi, Aziji, Africi, Meksiku i Srednjoj i Južnoj Americi. Izbijanja epidemija lišmenioze su se pojavila za vrijeme obuke američkog vojnog osoblja u Panami te za vrijeme službe u Iraku ili Afganistanu. Povremeno putnici u zahvaćena područja razviju bolest.
-
Lišmenioza sluznice zahvaća sluznicu nosa i usta, uzrokujući rane i uništavajući tkivo. Ovaj oblik počinje s ranom na koži. Paraziti se šire od kože putem limfnih i krvnih žila do sluznica. Simptomi lišmenioze sluznica se mogu razviti dok je rana na koži prisutna ili mjesecima, odnosno godinama nakon što rana zacijeli.
-
Visceralna lišmenioza (kala-azar) zahvaća unutarnje organe, osobito koštanu srž, limfne čvorove, jetru i slezenu. Pojavljuje se u Indiji, Africi (osobito u Sudanu), Srednjoj Aziji, području oko Sredozemlja, Južne i Srednje Amerike, a nerijetko i u Kini. Paraziti se šire od kože do limfnih čvorova, slezene, jetre i koštane srži. Samo nekolicina zaraženih osoba razvija simptome. Djeca imaju veću vjerojatnost da razviju simptome od odraslih, a za bolest je vjerojatnije da će napredovati kod osoba s oslabljenim imunološkim sustavom, osobito onih s AIDS-om, nego kod ljudi sa zdravim imunološkim sustavom.
Simptomi
U kožnoj lišmeniozi, prvi je simptom obično dobro ograničena kvrga na mjestu ugriza pješčane muhe. Obično se pojavi nakon nekoliko tjedana ili mjeseci i sadrži parazite. Kako se infekcija širi, može se pojaviti više kvrgi u blizini početne kvrge. Početna kvrga se polagano povećava i često postaje otvorena rana koja može curiti ili stvoriti krastu. Rane su obično bezbolne i ne uzrokuju nikakve druge simptome, osim ako se u njima ne razvije bakterijska infekcija. Rane nakon nekoliko mjeseci samostalno zacijele, ali mogu trajati duže od godinu dana. Ostavljaju trajne ožiljke slične onima uzrokovanima opeklinama. Rijetko se rane pojave na koži cijelog tijela, češće kod osoba sa AIDS-om.
U lišmeniozi sluznica, simptomi počinju s kožnom ranom koja sama zacijeli. Rane i razaranje tkiva se može pojaviti na sluznicama unutar nosa, usta ili grla dok je rana na koži prisutna ili mjesecima, odnosno godinama nakon što zacijeli. Prvi znak može biti začepljen nos, iscjedak iz nosa ili krvarenje iz nosa. S vremenom, ljudi mogu postati ozbiljno unakaženi.
Visceralna lišmenioza može započeti iznenada, ali se obično razvija postupno tjednima ili mjesecima nakon ugriza pješčane muhe. Ljudi mogu imati nepravilne napadaje groznica. Mogu izgubiti na težini, imati proljev i općenito biti umorni. Povećaju se jetra, slezena te ponekad limfni čvorovi. Broj krvnih stanica se smanjuje, što uzrokuje anemiju i čini ljude osjetljivijima na druge infekcije. Bez liječenja, visceralna lišmenioza može završiti smtnim ishodom.
Ljudi koji reagiraju na liječenje i oni koji su zaraženi, ali nemaju simptome, vjerojatno neće imati simptome kasnije, osim ako im imunološki sustav ne oslabi (na primjer, AIDS-om ili lijekovima koji se koriste za suzbijanje imunološkog sustava, kao što su oni koji sprječavaju odbacivanje transplantiranog organa).
Nakon liječenja visceralne lišmenioze, na koži se mogu pojaviti kožne mrlje ili kvržice (noduli), kako drugi simptomi visceralne lišmenioze nestaju. Kada pješčane muhe ugrizu ljude koji imaju takve promjene na koži, muhe se zaraze i tako mogu širiti infekciju. Pojava kožnih mrlja i kvržica te njihovo trajanje ovise o tome gdje su se ljudi zarazili:
-
Sudan (smješten južno od Sahare) u Africi: mrlje i kvržice obično ostaju nekoliko mjeseci do godinu dana.
-
Indija i susjedne zemlje: mrlje i kvržice mogu trajati godinama.
-
Južna Europa, Sjeverna Afrika, Bliski Istok i Latinska Amerika: mrlje i kvržice se ne pojavljuju na koži nakon liječenja visceralne lišmenioze.
Kod osoba sa AIDS-om, visceralna lišmenioza se često ponavlja, a kožna lišmenioza može uzrokovati rane po cijelom tijelu.
Dijagnoza
Liječnici dijagnosticiraju lišmeniozu uzimajući uzorke zaraženog tkiva u ljudi koji imaju rane na koži te mogu imati kožnu lišmeniozu, ili uzimanjem uzoraka krvi, koštane srži, jetre ili slezene kod osoba koje mogu imati visceralnu lišmeniozu. Mikroskopski pregled, kultivacija i testovi za provjeru prisutnosti genetskog materijala (DNK) Leishmania da bi se utvrdilo sadrže li uzorci Leishmania.
Krvne pretrage za otkrivanje protutijela na Leishmania ponekad mogu pomoći liječnicima u dijagnosticiranju visceralne lišmenioze. (Antitijela su bjelančevine koje proizvodi imunološki sustav kako bi pomogle u obrani tijela od napada, uključujući i one od parazita.) Međutim, rezultati pretraga antitijela mogu biti negativni, osobito kod osoba s oslabljenim imunološkim sustavom, kao što su osobe s AIDS-om. Krvne pretrage na antitijela ne pomažu u dijagnosticiranju kožne lišmenioze.
Prevencija
Prevencija lišmenioze započinje sprječavanjem ugriza pješčanih mušica.
Za osobe koje putuju ili žive u područjima u kojima je infekcija česta, sljedeće može pomoći:
-
Upotreba repelenata protiv insekata koji sadrže DEET (dietil-toluamid) na izloženoj koži
-
Korištenje zaslona za insekte, mreža za krevet i odjeće koja se tretira insekticidima kao što je permetrin
-
Nošenje košulja s dugim rukavima, dugih hlača i čarapa, s košuljom uvučenom u hlače
-
Izbjegavanje aktivnosti na otvorenom od sumraka do zore, kada su pješčane muhe najaktivnije
Liječenje
-
Različiti lijekovi, ovisno o nekoliko čimbenika
-
Ako lišmenioza sluznice uzrokuje unakaženje, rekonstruktivna kirurgija
Lijekovi koji se koriste za liječenje lišmenioze ovise o sljedećem:
-
Oblik bolesti
-
Vrsti Leishmania
-
Zemljopisna lokacija na kojoj je osoba zaražena
-
Vjerojatnost da je vrsta Leishmania podložna liječenju
-
Status imunološkog sustava osobe
-
Put primjene lijeka i potencijalne nuspojave
Kožna lišmenioza
Liječenje kožne lišmenioze ovisi o opsegu bolesti i vrstama koje uzrokuju infekciju.
Za male, nekomplicirane rane koje uzrokuju vrste Leishmania koje ne uzrokuju lišmeniozu sluznica, liječenje se sastoji od
-
Terapijske primjene topline ili hladnoće na rane
-
Primjene paromomicin masti (amebicid) na rane
-
Ubrizgavanje natrijevog stiboglukonata u ranu
-
Lijek koji se koristi za liječenje lišmenioze (antilišmenijski lijek - vidi dolje)
U SAD-u nisu dostupne paromomicinska mast i natrijev stiboglukonat za ubrizgavanje u kožu. Ako je rana počela cijeliti sama, liječniti će možda radije pratiti cijeljenje nego liječti ranu, uz uvjet da je rana uzrokovana vrstom Leishmania koje nisu povezane sa lišmeniozom sluznica. Ako nastavi cijeliti, liječenje nije potrebno.
Liječenje obično uključuje antilišmenijske lijekove ako ljudi imaju bilo što od sljedećeg:
-
Nekoliko velikih ili unakazujućih rana
-
Oslabljeni imunološki sustav
-
Rane zbog Leishmania vrsta koje mogu uzrokovati lišmeniozu sluznica
Antilišmenijski lijekovi uključuju
Svi se ovi lijekovi primjenjuju injekcijom (sustavno), osim miltefosina, koji se uzima putem usta. Miltefosin se ne može davati trudnicama jer može uzrokovati oštećenja ploda. Žene u porodnoj dobi koje uzimaju ovaj lijek se moraju služiti učinkovitim mjerama kontracepcije. Natrijev stiboglukonat je dostupan iz Centra za prevenciju i liječenje bolesti (engl. CDC - Centers for Disease Control and Prevention).
Lišmenioza sluznica
Za lišmeniozu sluznica, izbor najoptimalnijeg liječenja je nejasan. Opcije uključuju
Miltefosin se ne može davati trudnicama jer može uzrokovati oštećenja ploda. Žene u porodnoj dobi koje uzimaju ovaj lijek se moraju služiti učinkovitim mjerama kontracepcije.
Rekonstrukcijska kirurgija može biti potrebna ako su nos ili lice unakaženi, ali kirurški zahvat treba odgoditi 12 mjeseci nakon liječenja, kada je rizik od recidiva manji.
Visceralna lišmenioza
Lijekovi izbora su
Miltefosin se ne može davati trudnicama jer može uzrokovati oštećenja ploda. Žene u porodnoj dobi koje uzimaju ovaj lijek moraju se služiti učinkovitim mjerama kontracepcije.
Drugi oblici amfotericina B mogu također biti učinkoviti, ali nisu istraženi tako temeljito kao liposomalni oblik amfotericina B.
U Latinskoj Americi i Africi mogu se koristiti lijekovi koji sadrže antimon (kao što je natrijev stiboglukonat ili meglumin antimonat), primjenjeni injekcijom, jer vrste Leishmania koje uzrokuju visceralnu lišmeniozu u tim područjima nisu otporne na te lijekove. U Indiji i susjednim zemljama, vrste Leishmania su obično otporne na lijekove koji sadrže antimon. Lijekovi koji sadrže antimon mogu izazvati mučninu, povraćanje, umor i srčane probleme (koji zahtijevaju obustavu primjene lijeka).
Mogu biti potrebne potporne mjere, kao što je adekvatna prehrana, transfuzija krvi ili antibiotici za liječenje istodobnih bakterijskih infekcija.
Za osobe s AIDS-om
Liposomalni amfotericin B ili miltefosin se koriste za liječenje visceralne lišmenioze kod osoba s AIDS-om. Također, liječnje AIDS-a s antiretrovirusnim lijekovima može poboljšati imunološki odgovor osobe protiv Leishmania i smanjiti rizik recidiva.
Kod nekih osoba sa AIDS-om i rekurirajuće visceralne lišmenioze, liposomalni amfotericin B se daje u redovnim intervalima nakon početnog liječenja kako bi se spriječilo ponovno pojavljivanje (recidiv).
Više informacija