Cerebralna paraliza označava skupinu simptoma koji uključuju poteškoće u kretanju i ukočenost mišića (spastičnost). Posljedica je malformacija mozga do kojih dolazi prije rođenja, za vrijeme razvoja mozga ili oštećenja mozga do kojeg dolazi prije, za vrijeme ili neposredno nakon rođenja.
-
Uzroci cerebralne paralize uključuju oštećenje mozga koje može biti posljedica nedostatka kisika ili infekcije i malformacije mozga.
-
Simptomi se kreću od jedva primjetne nespretnosti, do značajnih poteškoća pri pomicanju jednog ili više udova, paralize i kontrakture zglobova koji mogu biti toliko ukočeni da se ne mogu pomicati.
-
Neka djeca s cerebralnom paralizom također imaju mentalnu retardaciju, probleme ponašanja, poteškoće s vidom ili sluhom i/ili epileptičke napadaje.
-
Na dijagnozu se posumnja kada djeca kasne s učenjem hoda ili razvijanjem drugih motoričkih sposobnosti ili kada su mišići ukočeni ili slabi.
-
Većina djece s cerebralnom paralizom doživi odraslu dob.
-
Ne postoji lijek za cerebralnu paralizu, ali fizikalna, radna i logopedska terapija, a ponekad i lijekovi i/ili operacije mogu pomoći djeci da postignu svoj najveći potencijal.
Cerebralnu paralizu ima 1 do 2 od 1000 dojenčadi. Također je ima 15 od svakih 100 nedonoščadi. Osobito je česta kod dojenčadi s vrlo niskom porođajnom težinom.
Cerebralna paraliza nije bolest. Radi se o skupini simptoma koji su posljedica malformacija ili oštećenja dijelova mozga koji kontroliraju pokrete mišića (motorna područja). Ponekad djeca s cerebralnom paralizom imaju poremećaje i drugih dijelova mozga. Oštećenja mozga koja rezultiraju cerebralnom paralizom se mogu pojaviti tijekom trudnoće, tijekom poroda, nakon rođenja ili u ranom djetinjstvu. Nakon što je došlo do oštećenja mozga, ono se ne pogoršava iako se simptomi mogu mijenjati kako dijete raste i sazrijeva. Ako je disfunkcija mišića posljedica oštećenja mozga koje se javi nakon 2. godine života, ne smatra se cerebralnom paralizom.
Uzroci
Različite vrste malformacija i oštećenja mozga mogu uzrokovati cerebralnu paralizu, a ponekad je posljednica više od jednog uzroka. Problemi koji se javljaju neposredno prije, tijekom i neposredno nakon poroda uzrokuju 15 do 20% slučajeva. Uključuju nedostatak kisika tijekom poroda, infekcije i ozljede mozga. Infekcije tijekom trudnoće, kao što su rubeola, toksoplazmoza, infekcija Zika virusom ili infekcija citomegalovirusom, mogu uzrokovati cerebralnu paralizu. Malformacije mozga koje uzrokuju cerebralnu paralizu mogu biti posljedica poremećaja gena.
Nedonoščad je osobito ranjiva, djelomično i zato što su u određenim djelovima njihova mozga krvne žile tanke i lako krvare. Visoke razine bilirubina u krvi mogu dovesti do oštećenja mozga koje se naziva kernikterus, što može uzrokovati cerebralnu paralizu.
Tijekom prve dvije godine života, teška bolest, kao što je upala ovojnica koje prekrivaju mozak (meningitis), teška infekcija (sepsa), ozljede i teška dehidracija, mogu oštetiti mozak i rezultirati cerebralnom paralizom.
Simptomi
Simptomi cerebralne paralize mogu biti u rasponu od nespretnosti do teške spastičnosti koja uzrokuje deformacije udova, uz potrebu za pomagalima za pokretanje, kao proteze, štake i kolica. Budući da i drugi dijelovi mozga mogu biti zahvaćeni, mnogo djece s cerebralnom paralizom ima i druge poteškoće, kao što su mentalna retardacija, problemi ponašanja, teškoće s vidom ili sluhom i epileptički napadaji.
Četiri su glavna oblika cerebralne paralize:
-
Spastični
-
Atetotični
-
Ataktični
-
Miješani
U svim oblicima cerebralne paralize govor može biti teško razumljiv zbog poteškoća kontrole mišića koji sudjeluju u govoru.
Spastična cerebralna paraliza
U spastičnom tipu, koji se javlja kod više od 70% djece s cerebralnom paralizom, mišići su ukočeni (spastični) i slabi. Spazam može zahvatiti različite dijelove tijela:
Obje ruke i noge (kvadriplegija)
Noge izraženije od ruku (diplegija)
Ruka i noga s jedne strane (hemiplegija)
Rijetko, samo noge i donji dio tijela (paraplegija)
Zahvaćene ruke i noge su slabije razvijene, ukočene i slabe. Ponekad djeca hodaju križajući noge (poput nožica), a mogu hodati i na prstima.
Prekrižene, lijene ili lutajuće oči (strabizam) i drugi problemi s vidom se mogu pojaviti.
Djeca sa spastičnom kvadriplegijom su najteže pogođena. Obično imaju mentalnu retardaciju (ponekad tešku) uz epileptičke napadaje i probleme s gutanjem. Djeca koja imaju probleme s gutanjem se mogu ugušiti sekretom iz usta i želuca te ga udahnuti (aspirirati). Aspiracija uzrokuje upalu pluća i otežano disanje. Ponavljane aspiracije mogu trajno oštetiti pluća.
Mnoga djeca sa spastičnom hemiplegijom, diplegijom ili paraplegijom imaju normalnu inteligenciju i manje je vjerojatno da će imati napadaje.
Atetotična cerebralna paraliza
Atetoza je nevoljni vijugavi pokret. U atetotičnom tipu, koji se javlja kod 20% djece s cerebralnom paralizom, ruke, noge i tijelo se kreću polako i nehotično. Pokreti mogu biti vijugavi, nagli i grčeviti. Jake emocije pogoršavaju pokrete, a tijekom spavanja se ne pojavljuju.
Djeca obično imaju normalnu inteligenciju i rijetko imaju napadaje.
Često imaju izrazite poteškoće jasnog artikuliranja riječi. Ako je uzrok kernikterus, pogođena djeca su često gluha i imaju poremećaj gledanja prema gore.
Ataktična cerebralna paraliza
Ataksija označava poremećaj kontrole i koordinacije pokreta tijela, osobito hodanja. U ataktičnom tipu, koji se javlja kod manje od 5% djece s cerebralnom paralizom, koordinacija je poremećena, a mišići slabi. Kada djeca posegnu za predmetom pokreti su drhtavi (vrsta tremora). Djeca imaju poteškoće kada se pokušaju brzo kretati ili rade stvari koje zahtijevaju fine pokrete. Hodaju nesigurno, raširenih nogu.
Miješana cerebralna paraliza
U miješanom tipu kombinirana su dva gore navedena tipa, najčešće spastični i atetotični. Ovaj tip se javlja kod mnogo djece s cerebralnom paralizom. Djeca s miješanim tipom mogu imati mentalnu retardaciju.
Dijagnoza
Cerebralnu paralizu je teško dijagnosticirati tijekom ranog djetinstva. Kako dijete sazrijeva, uočava se kašnjenje u razvoju hoda i usvajanju drugih motoričkih sposobnosti (motorički razvoj), spastičnost ili nedostatka koordinacije.
Ako se postavi sumnja na cerebralnu paralizu, uobičajeno je učiniti slikovnu pretragu mozga magnetsku rezonancu (MR). Uglavnom može otkriti sve poremećaje koji mogu uzrokovati simptome.
Liječnici također postavljaju pitanja o problemima tijekom trudnoće ili porođaja te o razvojnom napretku djeteta. Te informacije mogu pomoći u utvrđivanju uzroka.
Iako se laboratorijskim pretragama ne može dijagnosticirati cerebralna paraliza, liječnik može napraviti pretrage iz krvi kako bi utvrdio uzrok i potražio druge poremećaje.
Ako uzrok i dalje nije jasan ili ako se čini da se problemi s mišićima pogoršavaju ili se razlikuju od onih koji su obično uzrokovani cerebralnom paralizom, liječnici mogu preporučiti dodatne pretrage, kao što su električna ispitivanja živaca (ispitivanje provodljivosti živaca) te mišićna (elektromiografija) i genetska testiranje.
Vrste cerebralne paralize često se ne mogu razlikovati prije nego što dijete napuni dvije godine.
Prognoza
Prognoza obično ovisi o vrsti cerebralne paralize i težini. Većina djece s cerebralnom paralizom preživljava do u odraslu dob. Samo najteže pogođeni - oni nesposobni za bilo kakvu brigu o sebi ili uzimanje hrane na usta - imaju znatno skraćen životni vijek.
Uz odgovarajuće liječenje i obuku, mnoga djeca, osobito ona sa spastičnom paraplegijom ili hemiplegijom, mogu voditi gotovo normalan život.
Liječenje
Cerebralna paraliza se ne može izliječiti, a njezini problemi su doživotni. Međutim, dosta se može učiniti za poboljšanje mobilnost i neovisnosti djeteta. Cilj je omogućiti djeci da postanu neovisna koliko mogu.
Fizikalna terapija, radna terapija, i proteze mogu poboljšati kontrolu mišića i hodanje, osobito kada rehabilitacija započne što je prije moguće. Govorna terapija može učiniti govor jasnijim i pomoći kod problema s gutanjem.
Terapija pokreta izazvana ograničenjima može pomoći kada poremećaj ne zahvaća sve udove. Kod ove terapije, nezahvaćeni ud je suzdržan tijekom dana, osim za vrijeme određenih aktivnosti, tako da djeca moraju obavljati zadatke pogođenim ekstremitetom. Kao rezultat toga, u mozgu se mogu razviti novi putovi za živčane impulse, koji omogućuju djeci da bolje koriste zahvaćeni ud.
Radni terapeuti mogu pomoći djeci da nauče načine kako nadoknaditi svoje probleme s mišićima i tako omoguće samostalno obavljajnje svakodnevnih aktivnosti (poput kupanja, prehrane i odijevanja). Ili terapeuti mogu naučiti djecu da koriste uređaje koji će im pomoći u obavljanju tih aktivnosti.
Neki lijekovi mogu pomoći. Kada se botulin toksin ubrizgava u mišiće, mišići su manje sposobni neravnomjerno povlačiti zglobove i manje je vjerojatno da će se trajno skratiti (kontrakture). Botulin toksin, bakterijski toksin koji uzrokuje botulizam, djeluje tako da paralizira mišiće u koje je ubrizgan. To je isti lijek koji se prodaje kao Botox® koji se koristi za liječenje bora. Drugi lijek se može ubrizgati u živce koji stimuliraju zahvaćene mišiće. Ovaj lijek blago oštećuje živce, smanjujući mišično provlačenje zgloba.
Ostali lijekovi koji se koriste za smanjenje spastičnosti uključuju baklofen, benzodiazepine (kao što je diazepam), tizanidin, a ponekad i dantrolen te se svi uzimaju na usta. Neka djeca s teškom spastičnošću imaju koristi od implantabilne pumpe koja osigurava kontinuiranu infuziju baklofena u tekućinu oko leđne moždine.
Operacije se mogu obaviti kako bi se rezale ili produljile tetive ukočenih mišića koji ograničavaju kretanje. Također, kirurzi mogu povezati tetive s različitim dijelovima zgloba kako bi uravnotežili povlačenje zgloba. Ponekad rezanje određenih živčanih korijenova koji dolaze iz leđne moždine (dorzalna rizotomija) smanjuje spastičnost i može pomoći maloj djeci, osobito onoj koja su rođena prerano, sve dok spastičnost pogađa uglavnom noge, a mentalna funkcija je dobra.
Mnoga djeca s cerebralnom paralizom normalno rastu i mogu pohađati redovne škole ako nemaju teške intelektualne teškoće. Ostaloj djeci je potrebna opsežna fizikalna terapija, posebno obrazovanje, te su u svakodnevnom životu ozbiljno ograničena, zahtijevajući neku vrstu cjeloživotne skrbi i pomoći. Međutim, čak i teško pogođena djeca mogu imati koristi od obrazovanja i osposobljavanja, što povećava njihovu neovisnost i samopoštovanje i uvelike smanjuje teret za članove obitelji ili druge skrbnike.
Informacije i savjetovanja su dostupni roditeljima kako bi im se pomoglo da razumiju stanje i potencijal svog djeteta i pomogne im se u rješavanju problema koji se pojave. Roditeljska skrb puna ljubavi u kombinaciji s potporom javnih i privatnih agencija, kao što su društvene zdravstvene agencije, zdravstvene organizacije kao United Cerebral Palsy, i organizacije za profesionalnu rehabilitaciju, mogu pomoći djeci da ostvare svoj najveći potencijal.
Više informacija
United Cerebral Palsy: Mnogo resursa za roditelje i obitelji, uključujući obrazovanje, pomoćne tehnologije, sigurnost, putovanja i prijevoz
Miller, F i Bachrach, SJ: Cerebralna paraliza: Potpuni vodič za njegu, ed. 3. Baltimore, John Hopkins University Press, 2017.