Udomiteljstvo je briga o djeci čije obitelji privremeno ne mogu brinuti o njima. U skladu s federalnim (nacionalnim) zakonima, lokalna samouprava određuje proces organiziranja udomiteljstva. Udomiteljstvo je iznenađujuće često u Sjedinjenim Državama. U 2019. godini je bilo oko 424,000 djece u sustavu udomiteljstva.
Udomitelji
Udomitelji preuzimaju svakodnevnu skrb o djetetu, ali u većini slučajeva nemaju zakonske ovlasti za odobravanje medicinskog tretmana. Iako se pojedinosti razlikuju od države do države, biološki roditelji generalno zadržavaju neke odgovornosti u donošenju odluka i mogućnosti davanja suglasnosti za svoju djecu dok sud ne odluči drugačije. Lokalna agencija za socijalne usluge, u mnogim zajednicama nazvana Odjel za socijalne usluge (eng. Department of Social Services), često ima zakonsku mogućnost odobriti medicinski tretman i donositi pravne odluke za djecu o kojoj skrbe.
Udomljena djeca
Većina djece u udomiteljskoj skrbi dolazi iz obitelji kojima je bilo teško osigurati siguran, poticajan i ljubavlju ispunjen dom. Oni dolaze iz obitelji koje su često siromašne, od slabo obrazovanih, samohranih roditelja i roditelja koji imaju probleme sa zlouporabom supstancija ili psihičke bolesti. Kod kuće im je često kaotično, a medicinske i stomatološke potrebe često nisu zadovoljene.
Oko 70% djece u udomiteljstvu je postavljeno tamo od strane Službi za zaštitu djece (eng. Child Protective Services) jer su bila zlostavljana ili zanemarena. Većina od preostalih 30% su adolescenti smješteni pod skrb od strane maloljetničkog pravosuđa. Vrlo malo djece roditelji dobrovoljno smještaju. Mnoga djeca koja bi se inače mogla smjestiti u udomiteljsku obitelj, smještena su kod šire obitelji ili prijatelja što se naziva "srodnička skrb" i obično nije pod nadzorom službi za socijalne usluge. Adolescenti mogu živjeti u domovima za skupno stanovanje ili u ustanovama za rezidencijalno liječenje.
Izuzimanje iz njihovih obitelji je izuzetno bolno za djecu. Djeca u udomiteljstvu mogu imati česte posjete svojih obitelji ili samo ograničene, nadzirane posjete.
Djeca u udomiteljstvu često ostavljaju za sobom svoja susjedstva, zajednice, škole i većinu svojih stvari. Mnoga se djeca i adolescenti u udomiteljstvu osjećaju tjeskobno, nesigurno i bespomoćno da kontroliraju svoje živote. Mnogi osjećaju ljutnju, odbačenost i bol zbog odvajanja ili razvijaju duboki osjećaj gubitka. Neki se osjećaju krivima vjerujući da su uzrokovali raspad svoje biološke obitelji. Vršnjaci često zadirkuju djecu jer su u udomiteljstvu, jačajući percepciju da su oni nekako različiti ili bezvrijedni.
Djeca u udomiteljstvu imaju više kroničnih zdravstvenih problema, problema u ponašanju, emocionalnih i razvojnih problema nego druga djeca. Također je manje vjerojatno da će primiti odgovarajuću medicinsku skrb ili skrb o mentalnom zdravlju za svoje probleme. Ipak, većina djece u udomiteljstvu se dobro prilagođava sve dok je smještaj stabilan, a udomiteljska obitelj vješta u zadovoljavanju djetetovih emocionalnih potreba. Mnoga djeca u udomiteljstvu imaju koristi od savjetovanja.
Više od polovice djece se na kraju vraća u svoje biološke obitelji. Oko 20% djece u udomiteljstvu na kraju bude posvojeno, najčešće od strane udomiteljske obitelji. Druga djeca se vraćaju rodbini ili postaju prestara za udomiteljstvo. Manji broj djece se kasnije prebacuje u drugu udomiteljsku agenciju ako smještaj ne uspije ili ako se udomiteljska obitelj preseli u drugo područje. Tragično je da 18% mladih u udomiteljstvu naposljetku izlazi iz sustava bez osjećaja pripadnosti bilo kojoj obitelji.