Panični poremećaj karakteriziraju napadaji panike koji se javljaju najmanje jednom tjedno. Panični napadaj je kratka (otprilike 20 minutna) epizoda intenzivnog straha koja je obično popraćena fizičkim simptomima kao što su ubrzano disanje i puls, znojenje, bol u prsima i mučnina.
-
Panični poremećaj se dijagnosticira kada djeca imaju napadaje panike dovoljno često da ih ometaju u funkcioniranju i uzrokuju patnju.
-
Panični poremećaj se obično liječi kombinacijom lijekova i bihevioralne terapije.
(Vidi također Pregled anksioznih poremećaja u djece i adolescenata i Napadaji panike i panični poremećaj u odraslih.)
Panični poremećaj je mnogo češći među adolescentima, nego kod mlađe djece. Ponekad djeca imaju separacijsku anksioznost ili generaliziranu anksioznost dok su mlađi, zatim razviju panični poremećaj u pubertetu.
Napadaji panike mogu se pojaviti u bilo kojem anksioznom poremećaju, obično kao odgovor na fokus tog poremećaja. Na primjer, djeca sa separacijskom anksioznošću mogu imati napadaj panike kada roditelj ode. Djeca koja se boje da će biti zarobljena na mjestima odakle je teško pobjeći (strah od otvorenog prostora) mogu imati napadaj panike kada sjede u sredini reda u prepunoj dvorani. Mnoga djeca koja imaju panični poremećaj također imaju agorafobiju.
Fizički poremećaji poput astme mogu izazvati napadaj panike, a napadaji panike mogu izazvati astmu.
Simptomi
Tijekom napadaja panike, djeca osjećaju snažnu anksioznost koja uzrokuje fizičke simptome. Srce ubrzano kuca. Djeca se mogu obilno znojiti i osjećati nedostatak zraka. Mogu osjećati bol u prsima, vrtoglavicu, mučninu ili obamrlost. Mogu imati osjećaj kao da će umrijeti ili poludjeti. Stvari im mogu izgledati nestvarno. Simptomi mogu biti dramatičniji (uključujući vrištanje, plakanje ili hiperventilaciju) nego u odraslih.
Djeca mogu biti zabrinuta da će im se ponovno dogoditi napadaj. Napadaji panike i povezane brige ometaju odnose i uspjeh u školi.
Kod paničnog poremećaja, napadaji panike obično se javljaju sami, bez specifičnog okidača. S vremenom djeca počinju izbjegavati situacije koje povezuju s napadajima. Ovo izbjegavanje može dovesti do agorafobije zbog koje djeca nerado odlaze u školu, trgovački centar ili obavljaju druge tipične aktivnosti.
Panični poremećaj obično se pogoršava i smiruje bez ikakvog posebnog razloga. Simptomi mogu nestati sami, a zatim se ponoviti nekoliko godina kasnije. Uz adekvatnu terapiju, većini se djece s paničnim poremećajem stanje poboljšava.
Povremeno, kada se panični poremećaj ne liječi, adolescenti napuštaju školu, povlače se iz društva i postaju zatvoreni i suicidalni.
Dijagnoza
Liječnici dijagnosticiraju panični poremećaj kada je dijete:
-
Imalo nekoliko napadaja panike
-
Promijenilo svoje ponašanje kako bi izbjeglo situacije koje induciraju napadaje
-
Zabrinuto o mogućim budućim napadima
-
Nema drugi poremećaj koji bi mogao uzrokovati simptome
Liječnici pregledavaju pacijenta kako bi otklonili prisutnost somatskih poremećaja koji mogu uzrokovati simptome.
Osim toga, liječnici isključuju postojanje psihičkih bolesti (poput opsesivno kompulzivnog poremećaja ili socijalne anksioznosti) koji mogu biti uzrok napadaja panike.
Liječenje
Kombinacija lijekova i bihevioralne terapije obično je učinkovita za liječenje paničnog poremećaja. Kod određenog broja djece su potrebni lijekovi kako bi se iskontrolirali napadaji panike prije započinjanja bihevioralne terapije.
Benzodiazepini su najučinkovitiji lijekovi, ali antidepresivi poput selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) imaju prednost nad njima jer benzodiazepini uzrokuju pospanost (sedaciju), mogu ometati učenje i pamćenje i mogu rezultirati ovisnošću.