Zatajenje disanja (respiratorna insuficijencija) je stanje u kojem koncentracija kisika u krvi postaje opasno niska ili koncentracija ugljikova dioksida u krvi postaje opasno visoka.
-
Zatajenje disanja mogu uzrokovati stanja koja blokiraju (začepe) dišne putove, oštećuju plućno tkivo, slabe mišiće koji kontroliraju disanje ili remete rad centra za disanje.
-
Bolesnici mogu otežano disati, imati plavkastu (modru) boju kože te biti smeteni ili pospani.
-
Liječnici koriste senzor koji se postavlja na vrh prsta (pulsna oksimetrija) za otkrivanje niske koncentracije kisika te krvne pretrage za otkrivanje visoke koncentracije ugljikova dioksida u krvi.
-
Primjenjuje se kisik.
-
Ponekad je bolesnicima potrebna pomoć stroja za disanje (mehanička ventilacija) dok se ne riješi osnovni uzrok.
Akutno zatajenje disanja je hitno medicinsko stanje koje može biti posljedica:
Primjer plućne bolesti koja se naglo razvija je sindrom akutnog respiratornog distresa.
Kronično zatajenje disanja (respiratorna insuficijencija) stalni je problem disanja koji može biti posljedica dugotrajne bolesti pluća, kao što je kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB).
Uzroci
Uzroci zatajenja disanja
Gotovo svako stanje koje utječe na disanje ili pluća može dovesti do zatajenja disanja. Do zatajenja disanja može doći na dva načina:
koncentracija kisika u krvi postaje preniska (zatajenje disanja uslijed hipoksemije, odnosno hipoksemična respiratorna insuficijencija)
koncentracija ugljikova dioksida u krvi postaje previsoka (zatajenje disanja uslijed hiperkapnije, odnosno hiperkapnična respiratorna insuficijencija)
Ponekad ljudi imaju oboje, i nisku koncentraciju kisika i povišenu koncentraciju ugljikova dioksida u krvi.
Koji su uzroci zatajenja disanja?Temeljni problem | Uzrok |
|---|
Nenormalne promjene stijenke prsnog koša | Ozljeda (rana) na prsima, deformacije nastale nakon operacije prsnog koša, ozljede, ekstremna pretilost ili skolioza |
Nenormalne promjene u plućnom tkivu | Sindrom akutnog respiratornog distresa (ARDS), reakcija na lijek, upala pluća, plućni edem (prekomjerno nakupljanje tekućine u plućima) zbog zatajenja srca ili zatajenja bubrega, fibroza pluća, zračenje, sarkoidoza ili diseminirani tumori (tumorske presadnice) |
Otežan protok zraka | Astma, bronhiektazije, bronhiolitis, kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB), cistična fibroza ili udahnuto strano tijelo |
Slabost mišića | Amiotrofična lateralna skleroza (ALS), neki moždani udari, Guillain-Barréov sindrom, mišićna distrofija, miastenija gravis, dječja paraliza, polimiozitis ili ozljeda kralježnične moždine |
Oslabljeno disanje (smanjen nagon za disanje) | Trovanje drogama, lijekovima ili alkoholom, hipotireoza, pretilost ili apneja u snu |
Niska koncentracija
kisika (zatajenje disanja uslijed hipoksemije)
Čest uzrok zatajenja disanja uslijed hipoksemije jest patološka promjena u plućnom tkivu, kao što su sindrom akutnog respiratornog distresa, teška upala pluća, prekomjerno nakupljanje tekućine u plućima (npr. zbog zatajenja srca ili zatajenja bubrega) ili stvaranje ožiljaka u plućima. Takvi poremećaji narušavaju uobičajenu sposobnost plućnog tkiva da preuzima kisik iz zraka.
Zatajenje disanja uslijed hipoksemije (hipoksemična respiratorna insuficijencija) također se može dogoditi ako protok krvi kroz pluća postane nenormalan, kao što se događa kada krvni ugrušak začepi plućnu arteriju (plućna embolija). Ovaj poremećaj ne narušava uobičajenu sposobnost plućnog tkiva da preuzima kisik, ali bez protoka krvi u dotični dio pluća kisik se ne može pravilno uzimati iz zraka.
Visoka koncentracija ugljikova dioksida (zatajenje disanja uslijed hiperkapnije)
Kod zatajenja disanja uslijed hiperkapnije (hiperkapnička respiratorna insuficijencija) koncentracija ugljikova dioksida obično je previsoka, najčešće zato što nešto onemogućuje normalno disanje. Česti primjeri takvih uzroka su:
niska razina hormona štitnjače (hipotireoza)
apneja u snu (kratkotrajni prestanak disanja u snu)
sedacija zbog predoziranja opijatima ili alkoholom
začepljenje ili sužavanje dišnih putova
ozljeda pluća
oštećenje kostiju i tkiva koje okružuje pluća
slabost mišića koji normalno napuhuju pluća (inspiratorni mišići)
Hipotireoza, kratkotrajni prestanak disanja u snu (apneja u snu) te predoziranje opijatima ili alkoholom slabe spontani refleks iz centra za disanje u mozgu koji potiče disanje. Začepljenje ili suženje dišnih putova može biti posljedica bolesti (npr. astme i kronične opstruktivne plućne bolesti) kao i udahnutog stranog tijela. Ozljeda prsnog koša ili pluća, kao i slabost mišića prsnog koša (npr. kod osoba koje imaju miasteniju gravis, Guillain-Barreov sindrom ili amiotrofičnu lateralnu sklerozu [ALS]), može inhibirati disanje i uzrokovati hiperkarbično zatajenje disanja.
Osobe koje ne dišu adekvatno također mogu imati nisku koncentraciju kisika, ali se ne smatra da imaju hipoksemičnu respiratornu insuficijenciju (zatajenje disanja uslijed niske koncentracije kisika) ako pritom nemaju poremećaj/bolest plućnog tkiva.
Krv postaje kiselija kada je koncentracija ugljikova dioksida visoka, što dovodi do poremećaja u kemijskoj ravnoteži organizma.
Simptomi
Simptomi zatajenja disanja, odnosno respiratorne insuficijencije
Zatajenje disanja uslijed hipoksemije (niske koncentracije kisika u krvi) i zatajenje disanja uslijed hiperkapnije (visoke koncentracije ugljikova dioksida u krvi) često izazivaju slične simptome. Ljudi obično imaju izraženi osjećaj nedostatka zraka (tešku zaduhu). Niska koncentracija kisika u krvi uzrok je otežanog disanja (zaduhe) i plavkaste (modre) boje kože (cijanoza) kod osoba svijetle puti, dok se kod osoba tamnije puti javlja sivkasta ili bjelkasta obojenost u ustima, oko očiju i ispod noktiju. Niska koncentracija kisika, povišena koncentracija ugljikova dioksida i povećana kiselost krvi uzrokuju smetenost i pospanost.
Ako je nagon za disanjem očuvan (normalan impuls iz centra za disanje u mozgu), tijelo se pokušava riješiti ugljikova dioksida dubokim i ubrzanim disanjem. Međutim, ako pluća ne mogu normalno funkcionirati, ovaj način disanja možda neće pomoći. Na kraju dolazi do poremećaja funkcije mozga i srca, što dovodi do pospanosti (ponekad i do gubitka svijesti) i poremećaja srčanog ritma (aritmija), a oboje može dovesti do smrti.
Neki simptomi zatajenja disanja (respiratorne insuficijencije) razlikuju se ovisno o uzroku. Ako je nagon za disanjem poremećen, odnosno ako je poremećena funkcija centra za disanje u mozgu (npr. nakon predoziranja alkoholom ili sedativima), osobe mogu biti izrazito pospane, disati presporo te neprimjetno pasti u komu. Dijete sa začepljenim dišnim putom zbog udahnutog (aspiriranog) stranog tijela (npr. novčića ili igračke) može iznenada početi hvatati zrak i boriti se za dah.
Dijagnoza
Dijagnoza zatajenja disanja
Liječnik može posumnjati na zatajenje disanja na temelju simptoma i nalaza fizikalnog pregleda.
Koncentracija kisika u krvi može se izmjeriti bez uzimanja uzorka krvi pomoću senzora postavljenog na prst ili ušnu resicu—postupkom koji se naziva pulsna oksimetrija.
Test proveden na uzorku krvi uzetom iz arterije potvrđuje dijagnozu respiratornog zatajenja kada pokazuje opasno nisku koncentraciju kisika i/ili opasno visoku koncentraciju ugljikova dioksida.
Rendgenske snimke prsnog koša i druge pretrage obično se rade kako bi se utvrdio uzrok zatajenja disanja.
Liječenje
Liječenje zatajenja disanja
Osobe s akutnim zatajenjem disanja liječe se u jedinici intenzivnog liječenja (JIL).
Bolesnicima s respiratornim zatajenjem daje se dodatni kisik kako bi se nadoknadio (smanjio) postojeći manjak kisika. Kisik se može primijeniti putem nazalne kanile (malih plastičnih cjevčica postavljenih u nosnice) ili preko maske za lice, ovisno o količini potrebnog kisika. Kisik se obično u početku daje u većoj količini nego što je potrebno, a kasnije se protok prilagođava.
Strojna ventilacija korigira poremećaj ventilacije pluća (i snižava koncentraciju ugljikova dioksida) kod osoba sa zatajenjem disanja uslijed povišene razine ugljikova dioksida u krvi (hiperkapničnom respiratornom insuficijencijom). Kod strojne ventilacije koristi se uređaj (respirator) koji pomaže ulazak i izlazak zraka iz pluća. Zrak se iz uređaja dovodi pod tlakom preko maske za lice (neinvazivna ventilacija pozitivnim tlakom) ili drugog uređaja, odnosno kroz cijev postavljenu u dušnik (invazivna ventilacija pozitivnim tlakom).
Liječnici često najprije primjenjuju neinvazivne metode, ali invazivna mehanička ventilacija može biti nužna ako se zatajenje disanja brzo ne povuče uz neinvazivno liječenje. Većina osoba sa zatajenjem disanja liječi se dodatnim kisikom i nekim oblikom mehaničke ventilacije.
Mora se liječiti osnovni poremećaj koji uzrokuje zatajenje disanja. Na primjer, antibiotici se koriste za liječenje upale pluća uzrokovane bakterijskom infekcijom, a bronhodilatatori se daju astmatičarima radi širenja dišnih putova. Mogu se primijeniti i drugi lijekovi, primjerice za smanjenje upale ili liječenje krvnih ugrušaka.