Izbjegavajući poremećaj ličnosti karakterizira izbjegavanje socijalnih situacija ili interakcija koje uključuju rizik od odbacivanja, kritike ili poniženja.
-
Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti boje se da će biti odbačene, kritizirane ili osramoćene, te radi toga izbjegavaju situacije u kojima mogu doživjeti takve reakcije.
-
Liječnici dijagnosticiraju izbjegavajući poremećaj ličnosti na temelju specifičnih simptoma, kao što su izbjegavanje situacija koje uključuju međuljudske kontakte zbog straha od odbijanja i neodobravanja ili osjećaja da su društveno nesposobni, neprivlačni ili inferiorni u odnosu na druge.
-
Osobe s ovim poremećajem mogu imati koristi od kognitivno-bihevioralne terapije, drugih psihoterapija te anksiolitika i antidepresiva.
Poremećaji ličnosti su dugotrajni, pervazivni obrasci mišljenja, doživljavanja, reagiranja i odnosa s drugima koji uzrokuju značajan distres i / ili ometaju sposobnost osobe da funkcionira.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti osjećaju se neadekvatnima. Oni obuzdavaju te osjećaje izbjegavajući situacije u kojima bi mogli biti negativno ocijenjeni.
Izbjegavajući poremećaj ličnosti javlja se u više od 2% opće populacije u Sjedinjenim Američkim Državama. Jednako učestalo se pojavljuje kod muškaraca i žena.
Ostali poremećaji su također često prisutni. One uključuju jedno ili više od sljedećeg:
Osobe koje imaju socijalnu fobiju i izbjegavajući poremećaj ličnosti imaju teže simptome i više su onesposobljeni od onih koji imaju samo jedan od poremećaja.
Uzroci
Uzroci izbjegavajućeg poremećaja ličnosti
Geni i okolišni čimbenici mogu pridonijeti razvoju izbjegavajućeg poremećaja ličnosti. Na primjer, ljudi mogu imati urođenu tjeskobu u društvenim situacijama i / ili mogu doživjeti odbacivanje i marginalizaciju tijekom djetinjstva. Izbjegavanje socijalnih situacija zabilježeno je kod djece u dobi od 2 godine.
Simptomi
Simptomi izbjegavajućeg poremećaja ličnostiStrah od odbijanja
Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti izbjegavaju socijalnu interakciju, čak i na poslu, jer se boje da će biti kritizirane ili odbačene od drugih ili zbog straha od njihovog neodobravanja. Na primjer, mogu učiniti sljedeće:
Mogu odbiti unapređenje, jer se boje da će ih suradnici kritizirati.
Mogu izbjegavati sastanke.
Mogu izbjegavati sklapanje novih prijateljstva, osim ako nisu sigurne da će se svidjeti drugima.
Osobe s ovim poremećajem pretpostavljaju da će drugi biti kritični i neodobravajući sve dok ne bude jasnog, neospornog dokaza o suprotnom. Dakle, prije nego se pridruže grupi i stvore bliski odnos, ljudi s ovim poremećajem zahtijevaju ponavljana uvjeravanja o podršci i nekritičkom prihvaćanju.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti nerado govore o sebi kako ih ne bi izrugivali ili ponižavali.
Osobe s ovim poremećajem vrlo nerado preuzimaju rizik ili sudjeluju u novim aktivnostima iz sličnih razloga. U takvim slučajevima, oni imaju tendenciju preuveličavati opasnosti i koristiti minimalne simptome ili druge probleme da objasne zašto ne sudjeluju. Mogu preferirati ograničen način života zbog njihove potrebe za sigurnošću i zaštićenošću.
Izuzetna osjetljivost na kritiku
Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti vrlo su osjetljivi na kritiziranje, neodobravanje ili ismijavanje, jer stalno razmišljaju o tome da ih drugi kritiziraju ili odbacuju. Oni su oprezni oko bilo kojeg znaka negativne reakcije na njih. Njihova napeta, tjeskobna pojava može izazvati ruganje ili zadirkivanje, te na taj način potvrditi njihove sumnje u sebe.
Ostali simptomi
Nisko samopoštovanje i osjećaj neadekvatnosti sprečavaju ove osobe u društvenim situacijama, osobito novim. Oni se suzdržavaju od interakcije s novim ljudima jer misle da su društveno nesposobni, neprivlačni i inferiorni u odnosu na druge. Oni su skloni biti tihi i stidljivi jer misle da ako nešto kažu, drugi će reći da je to pogrešno.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti čeznu za društvenom interakcijom, ali se boje svoju dobrobit prepustiti u ruke drugih. Budući da osobe s izbjegavajućom ličnosti ograničavaju svoje interakcije s drugima, obično su relativno izolirani i nedostaje im socijalna mreža koja bi im mogla pomoći kad im je potrebna.
Dijagnoza
Dijagnoza izbjegavajućeg poremećaja ličnosti
Liječnici obično dijagnosticiraju poremećaje ličnosti na temelju kriterija u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Peto izdanje (DSM-5), objavljenom od strane Američke Psihijatrijske Asocijacije.
Da bi liječnici mogli dijagnosticirati izbjegavajući poremećaj ličnosti, te osobe moraju uporno izbjegavati društveni kontakt, osjećati se neadekvatno i biti preosjetljivi na kritike i odbacivanje, pokazujući najmanje četiri karakteristike od sljedećih:
Izbjegavaju aktivnosti vezane uz posao koje uključuju međuljudske kontakte jer se boje da će biti kritizirani ili odbačeni ili zbog straha od neodobravanja.
Ne žele se povezati s ljudima, osim ako nisu sigurni da će im se svidjeti.
Oni su rezervirani u bliskim odnosima jer se boje da će biti ismijavani ili poniženi.
Zaokupljeni su kritikama ili odbacivanjem u socijalnim situacijama.
Inhibirani su u novim socijalnim situacijama jer se osjećaju neadekvatno.
Sebe doživljavaju kao socijalno nesposobne, neprivlačne ili inferiorne u odnosu na druge.
Nerado preuzimaju rizik ili sudjeluju u bilo kojoj novoj aktivnosti jer se mogu osramotiti.
Također, simptomi moraju započeti u ranoj odrasloj dobi.
Liječenje
Liječenje izbjegavajućeg poremećaja ličnosti
Kognitivno-bihevioralna terapija koja se fokusira na socijalne vještine
Druge vrste psihoterapije
Anksiolitici i antidepresivi
Opći tretman izbjegavajućeg poremećaja ličnosti sličan je onom za sve poremećaje ličnosti.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti mogu izbjegavati liječenje.
Ako osobe imaju socijalnu fobiju i izbjegavajući poremećaj ličnosti, sljedeći tretmani mogu biti učinkoviti:
Kognitivno-bihevioralna terapija koja se fokusira na stjecanje socijalnih vještina, a provodi se u grupama
Ostale grupne terapije ako grupu čine osobe s istim poteškoćama
Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti mogu imati koristi od
Psihodinamska psihoterapija može biti korisna. Ova vrsta psihoterapije usredotočuje se na podležeće konflikte.
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS), i anksiolitici mogu pomoći u smanjenju anksioznosti dovoljno da omoguće osobama da se nose s novim socijalnim situacijama.