Psihički poremećaji česti su u medicinskoj praksi, vrlo su zastupljeni, bilo kao primarni poremećaj, ili kao prateće stanje. Prevalencija psihičkih poremećaja i poremećaja zlouporabe sredstava u Americi je ~30%, ali samo je jedna trećina od toga u psihijatrijskom tretmanu.

Poremećaji raspoloženja, mišljenja i ponašanja mogu biti posljedica primarne psihijatrijske dijagnoze ili poremećaja osobnosti, ili mogu biti sekundarno stanje zbog metaboličkih abnormalnosti, otrovanja lijekovima, žarišnih lezija mozga, konvulzija ili degenerativnih neuroloških bolesti. Kod svakog pacijenta s novonastalim psihijatrijskim simptomima, prilikom egzamena treba obavezno isključiti zloporabu psihoaktivnih sredstava i/ili internističku ili neurološku bolest Pogl. 197.

VELIKI PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI (OSI I DIJAGNOZE)

POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA (VELIKI AFEKTIVNI POREMEĆAJI)

Poremećaji raspoloženja karakterizirani su smetnjama u moduliranju raspoloženja, ponašanja, afekta; dijele se na (1.) depresivne poremećaje, (2.) bipolarni poremećaj (depresija uz manične ili hipomanične epizode), i (3.) depresija u sklopu nekog organskog oboljenja ili u sklopu zlouporabe alkohola ili sredstava ovisnosti (vidi Pogl. 199 i 200).

Veliki depresivni poremećaj

Klinička slika Pogađa 15% od ukupne populacije u nekom trenutku; 6-8% od svih pacijenata u primarnoj skrbi zadovoljava dijagnostičke kriterije za depresiju. Dijagnoza se postavlja ukoliko pet (ili više) navedenih simptoma perzistira barem dva tjedna (mora uključivati barem jedan od simptoma pod brojem 1. ili 2.):

1. Depresivno raspoloženje
2. Manjak interesa ili zadovoljstva
3. Promjene u apetitu ili variranje težine
4. Nesanica ili hipersomnia
5. Psihomotorni nemir ili usporenost
6. Umor ili gubitak energije
7. Osjećaj bezvrijednosti ili krivnje
8. Smanjena sposobnost koncentracije ili donošenja odluka
9. Često promišljanje o smrti i samoubojstvu

U manjeg broja pacijenata će uz simptome velikog depresivnog poremećaja biti prisutni i psihotični simptomi (halucinacije i deluzije). Negativni životni događaji mogu potaknuti pojavu depresije, no genetički faktori su ti koji utječu na osjetljivost pojedinca na ove precipitirajuće čimbenike iz okoline.

Prva depresivna epizoda se obično javlja u ranoj odrasloj dobi, iako se veliki depresivni poremećaj može javiti u bilo kojoj dobi. Neliječena depresivna epizoda obično se spontano povuče unutar mjesec do godine dana; no značajan broj pacijenata pate od kronične, perzistirajuće depresije, ili sposobnosti tek djelomičnog odgovora na terapiju. U polovina svih pacijenata koji dožive prvu epizodu očekuje se da će imati recidivirajući tijek depresije. Neliječena ili dijelomično liječena epizoda povećava rizik od pojave poremećaja raspoloženja ubuduće. Gledajući pojedinačno pacijenta, priroda svake epizode postaje sličnija s vremenom. Često je obiteljska anamneza na poremećaje raspoloženja pozitivna, i pretkazuje veću vjerojatnost za recidivirajući tijek bolesti. Veliki depresivni poremećaj može također biti prva manifestacija bipolarnog poremećaja (manično-depresivna bolest).

Samoubojstvo (suicid) Približno 4–5% svih depresivnih pacijenata će počiniti samoubojstvo, od čega većina zatraži liječničku pomoć unutar mjesec dana pred počinjenje suicida. Terapeut uvijek mora ispitati suicidalnost prilikom egzamena depresivnog pacijenta.

Depresija uz organsko oboljenje Gotovo svaka skupina lijekova može inducirati ili pogoršati depresiju. Antihipertenzivi, antikolesterolemici i antiaritmici često su okidač za pojavu depresivnih simptoma. Od antihipertenziva, β-blokatori i, u manjoj mjeri, blokatori kalcijevih kanala najčešće će uzrokovati depresivno raspoloženje. Jatrogenu depresiju također treba imati na umu u bolesnika koji primaju glukokortikoide, antibiotike, sistemske analgetike, antiparkinsonike i antikonvulzive.

Između 20 i 30% srčanih bolesnika razvije se depresivni poremećaj. Triciklički antidepresivi (TCA) su kontraindicirani kod bolesnika s blokom grane, a tahikardija inducirana s TCA predstavlja dodatnu brigu kod pacijenata s kongestivnim zatajenjem srca. Čini se da selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) ne izazivaju promjene u EKG-u niti imaju štetne učinke na srce pa su zato lijekovi prvog izbora za bolesnike u kojih TCA mogu uzrokovati komplikacije. Međutim, SSRI mogu ometati metabolizam antikoagulansa u jetri, što uzrokuje pojačanu antikoagulaciju.

Kod oboljelih od raka, prevalencija depresije je 25%, ali u bolesnika s rakom gušterače ili orofarinksa iznosi 40-50%. Ekstremna kaheksija uzrokovana rakom može se pogrešno protumačiti kao depresija. Antidepresivi poboljšavaju kvalitetu života i raspoloženje onkoloških bolesnika.

Diabetes mellitus je briga za sebe; raspoloženje je u korelaciji s razinom hiperglikemije i prisutnosti dijabetičkih komplikacija. Inhibitori monoamin oksidaze (MAOI) mogu uzrokovati hipoglikemiju i debljanje. TCA mogu izazvati hiperglikemiju i žudnju za ugljikohidratima. SSRI, kao i MAOI, mogu sniziti glukozu u plazmi natašte, ali lakše ih je uzimati i mogu također popraviti terapijsku suradljivost i pridržavanje propisane dijete.

Depresija se može javiti i s hipotireozom ili hipertireozom, te u neurološkim bolestima, u HIV pozitivnih osoba i kod oboljelih od kroničnog hepatitisaC (depresija se pogoršava tijekom liječenja interferonom). Neke kronične bolesti nepoznate etiologije, poput sindroma kroničnog umora i fibromijalgije, su izrazito povezane s depresijom.

LIJEČENJE VELIKI DEPRESIVNI POREMEĆAJ

Antidepresivi su temelj terapije; uz terapijsku dozu simptomi se povlače nakon 2–6 tjedana. Nakon postizanja remisije antidepresive treba davati još 6–9 mjeseci. Bolesnike treba pomno kontrolirati nakon završetka liječenja jer često dolazi do recidiva. Kombinacija farmakoterapije s psihoterapijom obično kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) ili interpersonalna terapija daje bolje i dugotrajnije rezultate nego sama farmakoterapija. Elektrokonvulzivna terapija se čuva za bolesnike s po život opasnom depresijom koja ne reagira na farmakoterapiju ili za bolesnike u kojih je primjena antidepresiva kontraindicirana.

• Pacijenti sa suicidalnim idejama trebaju tretman psihijatra i mogu trebati hospitalizaciju.
• Većina drugih pacijenata s nekompliciranom unipolarnom velikom depresijom (veliki depresivni poremećaj koji nije dio cikličkog poremećaja raspoloženja, kao što je bipolarni poremećaj) ne zahtjeva nužno tretman psihijatra, već može biti u tretmanu primarnog liječnika zbog tih smetnji.
• Izgleda da snažna intervencija i tretman smanjuje rizik relapsa.
• Pacijente bez odgovarajućeg odgovora na standardnu terapiju treba uputiti psihijatru.
• Antidepresivi su temelj terapije, ipak je u kombiniaciji s psihoterapijom ishod liječenja bolji. U 60-70 % pacijenata simptomi se ublažavaju nakon 6-8 tjedana upotrebe lijekova u terapijskoj dozi.
• Smjernice za tretman depresije su predočene na Sl. 196-1.

  

  SLIKA 196-1 Smjernice za liječenje velikog depresivnog poremećaja. SSRI = selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina; TCA = triciklički antidepresivi.

   

• Nakon postignute remisije, treba nastaviti sa antidepresivima još 6-9 mjeseci. Pacijente treba pomno pratiti nakon tretmana zbog čestog recidiva.
• Smatra se da bi pacijenti koji dožive dvije ili više depresivnih epizoda trebali doživotno uzimati antidepresive.
• Elektrokonvulzivna terapija je općenito predviđena za depresiju koja nema dobar odgovor na primijenjene antidepresive ili je upotreba antidepresiva medicinski kontraindicirana.
• Transkranialna magnetska stimulacija (TMS) je odobrena za depresiju rezistentnu na lijekove.
• Vagusna živčana stimulacija (VNS) je također odobrena za depresiju rezistentnu na upotrebu lijekova, ali nije dokazana razina njene razin učinkovitosti.

Bipolarni poremećaj (manično depresivni poremećaj)

Klinička slika Ciklički poremećaj raspoloženja u kojem se napadi velike depresije izmjenjuju s napadima manije ili hipomanije; pogađa 1.5% stanovništva. Većina bolesnika prvi napad manije dobije u adolescenciji ili mlađoj odrasloj dobi. Terapija antidepresivima može potaknuti pojavu manične epizode; Pacijentima sa velikom depresivnom epizodom, sa prisutnošću epizoda “povišenog“ raspoloženja u povijesti bolesti (epizoda manije ili hipomanije—koji mogu biti ugodne/euforične ili iritabilne/impulsivne) i/ili bipolarni poremećaj u obiteljskoj anamnezi, nebi se trebali prepisivati antidepresivi, već ih se treba uputiti psihijatru.

Maniji je svojstveno povišeno, otkočeno raspoloženje, iritabilnost, provale bijesa i impulzivnost. Specifični simptomi su: (1.) neuobičajena razgovorljivost; (2.) bujica ideja i skakanje sa teme na temu; (3.) nerealne ideje o vlastitoj veličini; (4.) smanjena potreba za snom (često prvi znak napada manije); (5.) ponašanje usmjereno izvršenju postavljenih ciljeva ili psihomotorna agitacija; (6.) rastresenost; (7.) prekomjerno uključivanje u rizične aktivnosti (rastrošna kupovanja, seksualne indiskrecije). Bolesnici s potpuno razvijenom manijom mogu postati psihotični. Za hipomaniju su karakteristični blaži manični simptomi pa se često ne prepozna, baš kao ni “miješane epizode” gdje istodobno postoje simptomi depresije i manije ili hipomanije.

Neliječeni manične ili depresivne epizode u pravilu traju nekoliko tjedana, ali mogu trajati i do 8–12 mjeseci. Varijante bipolarnog poremećaja uključuju brza i izvanredno brza ciklička izmjena (napadi manije i depresije koji se javljaju u ciklusima od nekoliko tjedana, dana ili sati). U mnogih bolesnika, posebno žena, antidepresivi potaknu brze izmjene ciklusa i pogoršavaju tijek bolesti. Bipolarni poremećaj ima jaku genetsku komponentu; stupanj pojavnosti kod monozigotnih blizanaca blizu je 80%.

LIJEČENJE BIPOLARNI POREMEĆAJ

• Bipolarni poremećaj je ozbiljna, kronična bolest koja zahtjeva doživotan tretman psihijatra.
• Akutni manični pacijent često zahtjeva hospitalizaciju kako bi se smanjio utjecaj okolišnih čimbenika i kako bi se zaštitio sam pacijent i njegova okolina od posljedica njegova nepromišljenog ponašanja.
• Zbog recidivirajuće prirode poremećaja, postoji potreba za doživotnim uzimanjem terapije održavanja.
• Stabilizatori raspoloženja (litij, valproatna kiselina, II generacija antipsihotika, karbamazepin) učinkovito rješavaju akutne i sprječavaju buduće napade.

SHIZOFRENIJA I DRUGI PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI

Shizofrenija

Klinička slika Karakterizirana je poremećajem govora, percepcije, mišljenja, socijalne aktivnosti, afekta i volje. Pogađa 0.85% svjetske populacije; prevalencija je ~1–1.5%. Javlja se obično u kasnoj adolescenciji, često nakon podmukle premorbidne faze koja uključuje suptilne psihosocjalne poteškoće funkcioniranja. Bitne psihotične značajke traju ≥6 mjeseci, i uključuju pozitivne simptome (kao što su dezorganizacija, deluzije ili halucinacije) i negativne simptome (disfunkcionalnost, anhedonija, afektivna udaljenost, gubitak koncentracije te smanjenje socjalne angažiranosti). Negativni simptomi su dominantni kod jedne trećine oboljelih, i dugoročno gledano pretkazuju lošiji ishod bolesti i lošiji odgovor na psihofarmake.

Prognoza ne ovisi o ozbiljnosti simptoma, već o odgovoru na propisane psihofarmake. Trajna remisija bez ponovne pojave simptoma povremeno se dogodi. Približno 10% oboljelih od shizofrenije počini suicid. Često komorbidno stanje je zlouporaba sredstava.

LIJEČENJE SHIZOFRENIJA

• Hospitalizacija je neophodna za akutno psihotične pacijente koji predstavljaju opasnost za sebe i druge.
• Konvencionalni antipsihotici su učinkoviti u liječenju halucinacija, deluzija i dezorganizacije mišljenja.
• Novija generacija antipsihotika - risperidon, olanzapin, quetiapin, ziprasidone, aripiprazole, paliperidon, iloperidon, asenapin, lurasidon i klozapin - su od pomoći kod pacijenata bez odgovora na konvencionalne neuroleptike te mogu biti korisni za negativne kognitivne simptome.
• Psihofarmakoterapija, zasebno je nedjelotvorna, pa je trud oko edukacije usmjeren prema obitelji i društvenoj zajednici neophodan za održavanje stabilnosti i optimalnog ishoda liječenja.

ANKSIOZNI POREMEĆAJI

Karakteriziran je ozbiljnom i trajnom tjeskobom ili osjećajem straha. Najučestalija psihijatrijska bolest; prisutna je u 15–20% kliničkih bolesnika.

Panični poremećaj

Pogađa 2–3% populacije; moguća je veća pojavnost u nekim obiteljima. Početak je u kasnoj adolescentnoj dobi ili ranom mladenaštvu. Na početku se uvijek ne prezentira pred psihijatrom, već često na hitnoj pomoći i to kao mogući srčani udar ili ozbiljni respiratorni problem. Panični je poremećaj često neprepoznat ili krivo dijagnosticiran. Tri četvrtine svih pacijenata sa paničnim poremećajem će također, u nekom trenutku života, zadovoljiti i kriterije velikog depresivnog poremećaja.

Klinička slika Karakterizirana je napadima panike, koji su iznenadni, neočekivani, također napadima straha sa nizom pratećih somatskih simptoma. Napadi uobičajeno svoj vrhunac dosežu unutar 10 minuta, zatim se spontano polagano povlače. Dijagnostički kriteriji za panični poremećaj uključuju povratne panične atake i zabrinutost zbog napada te promjene u ponašanju vezano uz napade panike, u trajanju od najmanje mjesec dana. Panični napadaji su praćeni palpitacijama, znojenjem, drhtanjem, dispnejom, boli u prsima, vrtoglavicom i strahom od nadolazeće propasti ili smrti.

Ako je poremećaj neprepoznat i neliječen, bolesnici mogu često pokazivati značajan morbiditet: počinju se bojati izlaska iz kuće i počnu razvijati očekivanu tjeskobu, agorafobiju i druge rasprostranjene fobije; mnogi se mogu početi sami “liječiti” alkoholom ili benzodiazepinima.

Panični se poremećaj mora razlučiti od kardiovaskularnih i respiratornih bolesti. Ostala stanja koja mogu oponašati ili pogoršati panične napade uključuju hipertireozu, feokromocitom, hipoglikemiju, lijekovi (amfetamini, kokain, kofein, simpatomimetici za dekongestiju nosa) i ustezanje od lijekova/droga (alkohol, barbiturati, opijati, mali trankvilizatori).

LIJEČENJE PANIČNI POREMEĆAJ

• Temelj farmakoterapije su antidepresivi.
• SSRI koristi većini pacijenata a nemaju štetne učinke kakve primjerice imaju TCA.
• Benzodiazepini se mogu kratkoročno uzimati dok se čeka početak djelovanja antidepresiva.
• Rana intervencija psihoterapeuta i edukacija usmjerena kontroli simptoma povećava učinkovitost farmakoterapije.
• Psihoterapija (prepoznavanje i prekid panične atake kroz opuštanje i tehnike disanja) može biti učinkovita.

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)

Karakteriziran je trajnom, kroničnom anksioznošću; Pogađa 5–6% populacije.

Klinička slika Pacijenti osjećaju stalni, veliki strah i/ili nerealnu brigu povezanu s napetošću u mišićima, slabljenjem koncentracije, pobuđenošću autonomnog sustava, osjećaj kao da je “na rubu živaca“, nemir i nesanicu. Pacijenti se neprestano brinu oko nevažnih stvari, što ometa svakodnevno funkcioniranje; za razliku od paničnog poremećaja žaljenje na kratkoću daha, palpitacije i tahikardiju relativno je rijetko. GAP često prati depresija, baš kao i socijalna fobija i prateća zlouporaba sredstava.

LIJEČENJE GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMEĆAJ

• Kombinacija farmakoloških i psihoterapijskih intervencija je najučinkovitija; potpuno povlačenje simptomatike je rijetko.
• Benzodiazepini su prvi lijekovi izbora kad je generalizirani anksiozni poremećaj ozbiljan i akutan dovoljno da zahtjeva farmakoterapiju; liječnici trebaju biti na oprezu zbog moguće psihološke i fizičke ovisnosti o benzodiazepinima.
• Podgrupa pacijenata reagira na buspiron, nebenzodiazepinski anksiolitik.
• Neki su SSRI također učinkoviti u dozama koje se mogu usporediti s onima koje se primjenjuju kod velikog depresivnog poremećaja.
• Antikonvulzivi sa GABA-ergičkim svojstvima (gabapentin, okskarbazepin, tiagabin, pregabalin, divalproeks) mogu također biti učinkoviti u liječenju anksioznosti.

Opsesivno kompulsivni poremećaj (OKP)

Ozbiljni poremećaj prisutan u 2–3% populacije, karakteriziran je recidivirajućim opsesijama (uporne, nametljive misli) i kompulzijama (ponavljajuća ponašanja) koje utječu na svakodnevno funkcioniranje. Pacijenti se često srame svojih simptoma; liječnik mora pitati specifična pitanja da bi otkrio ovaj poremećaj, što uključuje ispitivanje o ponavljajućim mislima i ponašanju.

Klinička slika Česte opsesivne misli i kompulzivno ponašanje uključuje strah od kukaca ili kontaminacije, učestalo pranje ruku, brojanje, često i višekratno provjeravanje, primjerice dali su vrata zaključana.

Početak simptoma obično se događa u ranoj odrasloj dobi, (nije rijedak ni početak u djetinjstvu); poremećaj je češći kod muškaraca i prvo-rođene djece. Prateća stanja su česta, a najčešće je prateća depresija, ostali anksiozni poremećaji, poremećaji jedenja i tikovi. Tijek OKP je obično epizodni sa razdobljima nepotpune remisije; u nekim slučajevima može se primijetiti polagano propadanje psihosocijalnog funkcioniranja.

LIJEČENJE OPSESIVNO KOMPULSIVNI POREMEĆAJ

• Klopiramin i SSR (fluoksetin, fluvoksamin, sertralin) su učinkoviti, ali tek 50-60% od pacijenata pokazuju odgovarajuće poboljšanje tretirani samo sa farmakoterapijom.
• Kombinacija farmakoterapije i kognitivno-bihevioralne psihoterapije je najučinkovitija za većinu pacijenata.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Pojavljuje se u pojedinaca koji su bili izloženi teškoj, životno ugrožavajućoj traumi. Ako se reakcija dogodi nedugo nakon događaja, nazivamo je akutnim stresnim poremećajem, no ako je reakcija odgođena i podložna ponavljanju tada govorimo o PTSP-u. Predisponirajući čimbenici uključuju pojavu psihijatrijskih bolesti u prošlosti i osobine karaktera kao što su ekstrovertiranost i neuroticizam.

Klinička slika Pojedinci doživljavaju povezane simptome udaljavanja i gubitka emocionalne odgovornosti. Pacijenti mogu osijećati fenomen depersonalizacije, također se ne mogu prisjetiti određenih traumatskih događaja, iako ih ponovno proživljavaju kroz intruzivne misli, snove i tzv. “flash back-ove“. Komorbidna stanja su često zlouporaba sredstava i drugi poremećaji raspoloženja i anksiozni poremećaji. Ovaj je poremećaj strašno onesposobljavajući; mnogi pacijenti trebaju upućivanje psihijatru za dugotrajnu terapiju.

LIJEČENJE POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ

• SSRI (inhibitori ponovne pohrane serotonina), venlafaksin, i topiramat su donekle učinkoviti.
• Propranolol i opijati kao što je morfij dani u toku traumatskog događaja mogu spriječiti razvoj PTSP-a.
• Davanje naltreksona može biti korisno kada je komorbidno stanje alkoholizam.
• Trazodon je često korišten noću zbog nesanice.
• Psihoterapijske strategije pomažu pacijentima da prevladaju izbjegavajuće obrasce ponašanja i suoče se sa strahom od ponovne traume.

Fobije

Klinička slika Povratni iracionalni strahovi od određenih predmeta, aktivnosti ili situacija uz kasnije izbjegavanje fobičnog podražaja. Dijagnoza se postavlja samo kada izbjegavajuće ponašanje predstavlja značajnu smetnju ili ako ometa socijalno ili profesionalno funkcioniranje. Pogađa ~10% populacije. Česte fobije uključuju strah od zatvorenih prostora (klaustrofobija), strah od krvi, strah od letenja. Socijalna fobija se ističe po specifičnom strahu od društvenih događaja ili javnim nastupima u kojima je pojedinac izložen pred nepoznatim ljudima ili izložen procjeni ili ispitivanju od strane drugih osoba (primjerice ćaskanje na zabavama, korištenje javnih toaleta, upoznavanje novih osoba).

LIJEČENJE FOBIJE

• Agorafobija se liječi kao i panični poremećaj.
• Betablokatori (npr. propranolol, 20-40 mg per os, 2 h pred događaj) su djelomično učinkoviti u liječenju “treme pred nastup“.
• SSRI i MAOI su vrlo korisni u liječenju socijalnih fobija. Socijalne i jednostavne fobije dobro reagiraju na bihevioralnu psihoterapiju.

Somatoformni poremećaj

Klinička slika Bolesnici s višestrukim somatskim tegobama koje se ne mogu objasniti poznatim medicinskim stanjima ili učinkom štetnih tvari; obično se viđaju u primarnoj zdravstvenoj praksi (prevalencija 5–7%). U somatizacijskom poremećaju bolesnik se tuži na višestruke tjelesne tegobe koje zahvaćaju različite organske sustave, pa stoga takvi pacijenti mogu biti nagli i zahtjevni. U konverzivnom poremećaju simptomi zahvaćaju voljne motoričke ili osjetilne funkcije. Kod somatizacijskog poremećaja bolesnik svjesno i namjerno proizvodi fizičke simptome jer mu godi uloga bolesnika. Munchausenov sindrom se odnosi na osobe s dramatičnom, kroničnom ili teškom umišljenom bolešću. Raznovrsni znakovi, simptomi i bolesti se oponašaju kod somatizacijskog poremećaja; najčešći su kronični proljev, vrućica nepoznatog uzroka, crijevno krvarenje, hematurija, konvulzije, hipoglikemija. Kod simuliranja bolesti izmišljanje bolesti proizlazi iz želje za ostvarenjem vanjskog dobitka (narkotici, invalidnost).

LIJEČENJE SOMATOFORMNI POREMEĆAJ

• Pacijenti koji boluju od ovog poremećaja obično su prošli čitav niz dijagnostičkih pretraga i zahvata u cilju pronalaska “pravog“ uzroka bolesti. Takav je pristup unaprijed osuđen na propast.
• Uspješno liječenje se postiže kroz prilagodbu ponašanja koja uključuje da je pristup liječniku takav da omogučuje konstantnu, ograničenu i predvidljivu razinu podrške koja nije pod utjecajem ozbiljnosti trenutne kliničke slike ili količine stresa.
• Posjete liječniku trebale bi biti kratke, strukturirane, da pružaju podršku pacijentu, a ne povezane sa željom za novom dijagnostičkom pretragom ili zahvatom.
• Pacijent može imati koristi od terapije antidepresivima.
• Najvažnija je konzultacija sa psihijatrom.

POREMEĆAJI OSOBNOSTI (OS II DIAGNOSES)

Karakteristični oblik razmišljanja, osjećanja te održavanja međuljudskih odnosa koje je uglavnom nefleksibilno i uzrokuje značajnu disfunkcionalnost ili subjektivni stres za pojedinca. Osobe sa ovim poremećajem vrlo se često smatraju “teškim pacijentima“.

Postoje tri velike kategorije poremećaja osobnosti; pacijenti često u kliničkoj slici imaju kombinaciju značajki različitih kategorija.

GRUPA A POREMEĆAJI OSOBNOSTI

Uključuje bolesnike koji se često opisuju kao ekscentrični i koji su emocionalno distancirani od drugih ljudi. Karakteristike paranoidne osobnosti su nepovjerenje i sumnjičavost u ljude oko sebe. Za shizoidnu osobnost je karakteristična izoliranost od drugih osoba, hladnoća i indiferentnost, a za shizotipnu osobnost ekcentričnost i praznovjerje s magičnim mišljenjem i neobičnim vidnim iskustvima.

GRUPA B POREMEĆAJI OSOBNOSTI

Opisuje osobe čije je ponašanje impulzivno, pretjerano emocionalno i erotsko. Za graničnu osobnost je karakteristična impulzivnost i manipulativnost, sa nepredvidljivim i promijenjivim raspoloženjem te nestabilnost odnosa, strah od napuštanja i katkad napadi bijesa. Histrionski (teatralan) bolesnik je dramatičan, privlačan, zavodljiv i željan pažnje. Narcisoidan bolesnik je zaokupljen sam sobom i ima napuhano mišljenje o vlastitoj važnosti uz sklonost obezvrjeđivanja ili ponižavanja drugih, dok bolesnici s antisocijalnom osobnošću koriste druge ljude za postizanje vlastitih ciljeva, iskorištavaju ih i manipuliraju s njima bez osjećaja grižnje savjesti.

GRUPA C POREMEĆAJI OSOBNOSTI

Glavne osobine su anksioznost i strah. Ovisni bolesnik se boji odvajanja, nastoji odgovornost prebaciti na druge, te često odbija pomoći drugima. Bolesnici s kompulzivnim poremećajem osobnosti su pedantni i perfekcionisti, ali također kruti i neodlučni. Suzdržani bolesnici su tjeskobni kod društvenih kontakata i teško preuzimaju odgovornost za vlastitu izolaciju.

Opširnije vidi u Reus VI: Mental Disorders, Pogl. 466, str. 2708, u HPIM-19.