Prekid ventilacijske potpore najbolje se postiže ne postupnim smanjivanjem razine ventilacijske podrške (odvajanjem), već sustavnim otkrivanjem i otklanjanjem provocirajućih čimbenika zatajenja disanja. (Vidi također Pregled mehaničke ventilacije.)

Nakon što je postignut ovaj cilj, ventilator više nije potreban. Međutim, ako su sredstva za provocirajući čimbenici još uvijek prisutni ili je oporavak nepotpun, izglednije je da će smanjenje potrebne ventilacijske podrške odgoditi oporavak. Danas je jasno da svakodnevni pokušaji spontanog disanja preko T–nastavka efikasnije skraćuju trajanje mehaničke ventilacije u usporedbi s postupnim smanjivanjem frekvencije disanja SIMV modalitetom ili, prema nekim istraživanjima, tlačno potpomognutom ventilacijom (PSV).

Kad bolesnik više nije u šoku i postiže primjerenu saturaciju O₂ uz FIO2 ≤0,5 i PEEP ≤7,5 cm H₂O, a nema ni neprihvatljivo respiratorno opterećenje (npr. minutna ventilacija >₂0 l/min), svakodnevno se pokušava spontano disanje preko T–nastavka ili uz CPAP od 5 cm H₂O. Bolesnici koji su u stanju spontano disati obično imaju duboke i polagane respiracije, za razliku od brzih i površnih. To je i formalizirano tzv. RSB indeksom (engl. rapid shallow breathing = brzo plitko disanje), koji se dobije dijeljenjem bolesnikove neasistirane frekvencije disanja (respiracije/min) s respiratornim volumenom (u L). RSB indeks <105 govori da će spontano disanje vjerojatno biti uspješno, premda samo jedno mjerenje nema osobitu prediktivnu vrijednost. U posljednje vrijeme, odluka treba li bolesnika ekstubirati nakon pokusa spontanog disanja udaljila se od korištenja RSB indeksa te se oslanja više na kliničku prosudbu prilikom pokusa, nadopunjena nalazima plinske analize arterijske krvi. Bolesnici koji uspješno dišu tijekom kratkog pokusa spontanog disanja u trajanju od 1-2 h, te koji imaju povoljne plinske analize, dobri su kandidati za ekstubaciju. Odluka o ekstubiranju donosi se zasebno od odluke o prestanku ventilacijske potpore, na temelju procjene mentalnog stanja bolesnika, protektivnih dišnih refleksa i prohodnosti dišnih putova.

Sedativi i opioidi mogu produljiti trajanje mehaničke ventilacije. Ovi lijekovi mogu se nakupljati i uzrokovati produljenu sedaciju te otežavati pokušaje odvajanja od aparata, čak i nakon uklanjanja uzroka respiratornog zatajivanja. Dubinu sedacije treba opetovano provjeravati i progresivno ustezati upotrebu sedativa, čim to okolnosti dozvole. U tu svrhu postoje i formalni protokoli, ali je jednostavnije svakodnevno pokušati ustezanje. Infuzija se prekida i gleda je li bolesnik budan i komunikativan ili ga treba ponovo sedirati zbog nemira, neusklađenosti s respiratorom ili drugih fizioloških smetnji. Ako je sedacija i dalje potrebna, daje se polovica prethodne doze i po potrebi titrira. Nekoliko istraživanja pokazalo je da je prosječno trajanje mehaničke ventilacije smanjeno u ustanovama koje koriste ili svakodnevne "odmore od sedacije" ili druge sedacijske protokole, kao i svakodnevne pokuse spontanog disanja.